- Piše: Igor Rmandić

Često, razgovarajući s prijateljima, upoređujem nekadašnje i sadašnje generacije, način na koji smo vapitavani mi, a na koji se to radi sa današnjom djecom. Utisci ali i buduća nadanja su, blago rečeno, katastrofični. Sve ono što je nekad bilo normalno, pohvalno i poželjno danas je potpuno strano, nepoželjno i diskriminišuće. Ako nisi spreman da „hvataš krivine”, gaziš sve pred sobom, pronalaziš rupe u zakonima, onda si, kako bi mladi rekli, „aut”. Nema te.

Primjer prvi.

Prilikom jednog putovanja imao sam priliku da na granici jedne susjedne zemlje prisustvujem vrlo zanimljivoj sceni. Zanimljivoj s kulturološkog, sociološkog, psihološkog aspekta. Poznati crnogorski biznismen nije imao sva potrebna dokumenta pa mu vlasti na granici nisu dozvoljavale da nastavi putovanje. Na pitanje njegovog sina, starog 4–5 godina, koji je sjedio na zadnjem sjedištu: „Tata, je li to nećemo moći da prođemo?”, odgovorio je vrlo samouvjereno: „Sine, ako tata bude htio da ide na Mjesec, tata će da ode”. Užasno su mi te riječi zaparale uši. Nadmeno, bahato, osiono. A prije svega razarajuće za psihu, vaspitanje i formiranje djeteta koje čuje te riječi. Razarajuće jer umjesto da se uči na primjerima skromnosti, pravde, poštenja i poštovanja zakona gdje god da se nalazi, dijete će već sa 4–5 godina spoznati da stvari mogu da se rješavaju i na drugačiji način. Novcem, uticajem, prijateljima.

Primjer drugi

U doba najveće svjetske pošasti, zlokobnog virusa koji prijeti čitavoj planeti, nezapamćene restrikcije kretanja ljudi, opet do izražaja dolazi pravilo sa Orvelove farme. Svi smo ravnopravni samo su neki ravnopravniji od drugih.

Ako se zovete Slobodan, Josip ili Mirsad, živite u Beogradu, Zagrebu ili Sarajevu, radite kao učitelj, doktor, mehaničar, onda su za vas predviđene sve vrste restriktivnih mjera. Neće vas zaobići ni karantin, ni policijski čas, ni vanredno stanje. Sve je „vaše”. I ne možete da mrdnete nigdje. More je, recimo, za vas daleka, udaljena planeta.

Ali ako slučajno imate tatu koji nema novčanih problema, uz čije ime obavezno ide odrednica „biznismen”, onda vi niste iz ove priče. Za vas ograničenja skoro i ne postoje. A, ako i postoje, to će tata lako da „preskoči”.

Uglavnom, sjednete u privatni avion (jer novac nije problem) i već poslije sat vremena ste na moru. Iznajmite jahtu (jer novac nije problem), ako već nemate svoju, i zabava može da počne. Za vas, naravno. Jer ste bahati, osioni i imate tatu. Za nekog drugog vašim dolaskom počinje tragedija. Lična, porodična, društvena. Iz istih razloga, subjektivno vezanih isključivo za Vašu ličnost.

Esencija problema je razvojni put mladog čovjeka od 15, 16 ili 17 godina. Tačnije rečeno, način na koji se on vaspitava i usmjerava. Probajte da zamislite maloljetno dijete koje shvati da može da napravi bilo šta što mu padne na pamet, da takvim ponašanjem izazove čak i smrt druge osobe i da uprkos svemu ima zaštitu institucija koje bi trebalo da ga sankcionišu. Kako će da razmišlja to sadašnje dijete kada bude odrastao čovjek od 25, 35, 40 godina? Ko će njemu moći da stane na put?

Lako ćemo pristati na Orvelovu podjelu kada su u pitanju garderoba, automobili, status u društvu ili visina plate. To svi razumijemo i shvatamo kao normalno. Ali ne smijemo pristati na takvu podjelu kada su životi u pitanju. Niko nema prava da smatra da je njegov život važniji od života nekog drugog ma kolika razlika na društvenoj ljestvici bila između njih. Život je jedan i svaki život mora biti podjednako važan.

Podjelu na one koji imaju novac i na one koji ga nemaju možemo da prihvatimo, ali na podjelu na one čiji život vrijedi više i one čiji život vrijedi manje ne smijemo da pristanemo. Dužni smo to generacijama koje stasavaju, baš koliko i sebi, da se sjutra mirno pogledamo u ogledalo, jer smo podigli glas protiv neravnopravnosti i sistema vrijednosti koji nas, nažalost, bez milosti izjeda već decenijama.

---